|
|
GOLEADOR IZ ODŽAKA
U tri godine, od devedeset utakmica, odigrao ih je čak osamdeset i sedem, postigao je osamdeset i pet prvenstvenih zgoditaka, dva je puta bio prvi strijelac Druge zapadne lige, i dva je puta bio proglašen za najboljeg igrača istog skupa. Sulejman Halilović
Jedan od rijetkih nogometaša koji su iz drugoligaškog kluba dospjeli na listu najboljih reprezentativaca, u ovom našem činovničkom shvaćanju igre, čovjek koji je eto, probio i tu barijeru, za čije su se noge trgali predstavnici naših najboljih klubova.
Međutim, ostao je vjeran Vinkovcima i slavonskim jesenima, kulenu i jabukama.
Boljela ga je glava od ponuda, sve je pucalo u njoj, bila je puna nula iliti ništica koje su nudili emisari, no Sulejman veličanstveni je odlučio ostati tu gdje je i postao netko.
Sulejman je iz kuće u kojoj se još uvijek živi po starim adetima – jeste došla čarobna kutija, jest unutra i hladnjak i sve blagodati novog doba, ali običaji su ostali isti – Halilovići se moraju držati na okupu, čvrsto biti jedno uz druge. On je to prekinuo, bilo je teško napustiti rodno ognjište, ali je ljubav prema lopti bila jača. Baš taj odnos između čovjeka i buba-mare u ovom je slučaju skoro nevjerojatan.
U svakom trenutku on je njen zarobljenik. Dolazi prije treninga, provlači se kroz prozor u svlačionicu samo da je prvi dograbi, da se poigra s njom. Ne može mirno proći pokraj djece koja igra nogomet, na sastancima s trenerom svi sjede, pa i on, Halilović, ali i tada mu je lopta pod nogama ili rukama. Ta je ljubav obilato uzvraćena – lopta ga sluša u svakoj situaciji, tako da je on jedan od naših najsuptilnijih napadača. Kralj šesnaesterca. Od njega se lopta ne odbija – ona se zabija u protivničku mrežu.
Nikad Vinkovčani nisu napravili bolji potez nego kad su 1978. godine, tadašnji prvi trener, Oto Barić, sa svojim pomoćnikom, Vukušićem, otišli u Odžak, po Halilovića. Gledali su ga prije toga na utakmici između Dinama i reprezentacije Posavine za koju je igrao Sulejman, svidjelo im se i, eto, tako je stigao u Vinkovce.
Sad se i potpuno sredio – u rodnom Odžaku otvorit će zaštitni znak nogometaša – kafić, kojeg će voditi njegov brat ( “ Ja ću samo skupljati pinku ! “ – šali se Sulejman ), rasteretio se od razmišljanja hoće li se presiliti u Zagreb, Beograd ili Split, sad mu ostadoše samo svije brige i želje. ostati u društvu najboljih i ozbiljno se učvrstiti na reprezentativnoj listi. Jer, potpuno mu je jasno da su dosadašnji pozivi bili ćorci, lažne uzbune.
Ugovor ga veže do 1984. godine, tada će, današnji dvadesetsedmogodišnjak steći pravo odlaska u inozemstvo, opet će navaliti emisari u Vinkovce, a Halilović će, možda, nakon silnih gužvi, razgovora i pregovora – ostati u Vinkovcima.
Jer tako je blizu Odžaka.
Napomena: Intervju iz 1982 godine.